U obranu kazališta

Dvadeset i jedan estetičko-etički ogled i stotinu i četrdeset i devet kritika nastalih u rasponu od 1989. godine do 2016. godine. Sažetak je to posljednje u nizu knjige Andrije Tunjića pod naslovom Pogled iza maske, objavljene u nakladi sisačkog ogranka Matice hrvatske 2017. Andrija Tunjić „neobičan“ je kazališni kritičar utoliko što ga je put do kritike vodio preko diplome glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te desetogodišnjega kazališnog angažmana u Kazalištu Marina Držića i na Dubrovačkim ljetnim igrama. No usprkos temeljnoj vokaciji, obrazovanju i iskustvu, Tunjićeve kritike ne bave se dominantno strukovnim elementima izvedbe. Zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu, Tunjić se evidentno odlučio djelovati izvan usko omeđenih granica efemernoga trenutka kazališne umjetnosti te pokušao proširiti svoj utjecaj kazališnoga kritičara na širi kontekst hrvatskog kazališta kao nadređenog pojma pojedinačnih scenskih uprizorenja.

Izd. Ogranak Matice hrvatske u Sisku, 2017.

Prvi dio knjige tako se bavi (p)ogledima nastalim između 1989. i 2009, objavljenima od Vjesnika do Vijenca, nastalim kao reakcija na različita događanja i općenito stanje unutar hrvatskoga kazališta. Tu se tako pronalaze reakcije na imenovanja novih ravnatelja, promjene u konceptima festivala, miješanje politike u kazalište, upitan sadržaj i poruke kazališnih predstava, promišljanja o „modernom hrvatskom kazalištu“, gubitku tradicije i dramskog kazališta na račun „novotarija“ koje su prema Tunjićevim riječima već zapravo stare i davno viđene. U svakom pojedinačnom (p)ogledu Tunjić je jasan i izravan u svom stavu te ne preže biti i oštar kada smatra da situaciju u pitanju radi štetu hrvatskom kazalištu u skladu s njegovim estetičko-etičkim svjetonazorima. Tako se čitatelju na stotinjak stranica nudi svojevrsni pregled stanja hrvatskoga kazališta i kontinuirani Tunjićev stav u kojem zagovara kazalište temeljeno na dobru tekstu, kazalište koje se oslanja na nacionalnu baštinu, koje njeguje, kritizira, propituje i savjetuje, ali ne destruira, koje se bavi politikom... Jednako tako ne prihvaća kazalište koje se uvjetovano kratkotrajnim trendovima okreće od vlastite tradicije i nacije, kazalište koje služi pukoj zabavi, samozvano „hrvatsko moderno kazalište“, redateljske koncepte, sadržaje i poruke koji se snishodljivo nadvisuju iznad svega i služe isključivo samopromociji glavnih aktera ili kao alat politički poželjne umjetnosti.

Drugi dio knjige temelji se na kazališnim kritikama objavljenim u razdoblju od 2002. do 2016, od Vjesnika do Vijenca. Poput (p)ogleda i kazališne kritike uvjetovane su Tunjićevim svjetonazorom te također predstavljaju svojevrsnu književno-kontekstualni komentar estetsko-etičkih pogleda. Njegove su kritike stoga svojevrsni hibrid kazališne kritike i pokušaja filozofsko-moralne, odgojne rasprave. Često tako u uvodu progovara o uzrocima i posljedicama politikantstva iza postavljanja određenih drama, promišljanja o aktualnosti sadržaja i poruka koje za čitatelje analizira, tumači i komprimira u kratke crte stavljajući ih u širi kontekst hrvatskog društva i kazališta općenito. U kritikama se primarno bavi i redateljskim konceptima, dramaturgijom i stavom redatelja prema izvorniku, raščlanjujući čitateljima često nerazumljive niti redateljskih vizija. Osim toga, tema kritike mu je i vizualni identitet predstave, koji povezuje s redateljskim konceptom, analizirajući i tumačeći simboličnost i metaforičnost brojnih skrivenih značenja. Zanimljivo je kako mu kritike usprkos autorovu temeljnom obrazovanju ne sadržavaju osobnu kartu predstave (detaljne teatrografske podatke o predstavi) i detaljno razlaganje scenskog potencijala drama, glumačkih kreacija i ostalih elemenata, poput scenskog pokreta, koji su evidentno prisutni, ali kojima se bavi u vrlo kratkim crtama dajući sažeti sud. Na takav način Tunjić zadržava osnovne konvencije žanra kazališne kritike, naglašavajući osobne prioritete u komunikaciji s čitateljima i kazališnom zajednicom. Važno je naglasiti da pritom nije odlutao u bespuća filozofskih rasprava i borbe s vjetrenjačama pa njegove kritike i dalje posjeduju dokumentarističku i prosudbenu funkciju, kao što žanr i uvjetuje.

Tunjićeva posljednja knjiga u nizu svojevrsni je sukus estetičko-etičkih smjernica i svjetonazora autora koji proizlaze iz dugogodišnjeg bavljenja i poznavanja kazališta i svih njegovih elemenata. Sukus autorove kontinuirane borbe kojom pokušava obraniti dignitet, tradiciju i kontinuitet bogate kazališne povijesti Hrvatske usprkos stalnim nadiranjima „modernih“ tekovina i različitih efemernih podobnika.